Hold on to people, they're slipping away...
*izdah*
opet se pojavio onaj osjećaj nemoći, nemogućnosti izražavanja osjećaja riječima..
mogu samo reći da je predobar osjećaj kada preko praznika nemaš šta raditi, nemaš se čime zamarati.
kada si totalno neovisan i nitko ne vrši pritisak na tebe..
a tako je užasan osjećaj kada ne nalaziš vremena za najdraže... kao da sve samo proleti, a ti ostaješ u točki iz koje se uporno pokušavaš pomaknut... ali kao da si zapeo na pokretnoj traci.. Lažem da se ne bojim što hodam a stojim...
kao da gubim moć i kontrolu nad samom sobom... toliko toga želim.. i to me tako sretnom nekako čini.. kada ja nešto želim... kao da se pojavio smisao.. ispuniti želje.. ali potonem kada shvatim da su želje neostvarime i tješim se time da vrijeme nije stalo.. time da zapravo postoji razlog.. da je ovako savršeno.. to mi nekako vrati volju..
i tako..
e da.. Marija se danas zabila u stup. A zatim je meni rekla da sam glupa. 
*...Open to everything happy and sad
Seeing the good when it's all going bad
Seeing the sun when I can't really see
Hoping the sun will at least look at me
Focus on everything better today
All that I needed I never could say
Hold on to people, they're slipping away
Hold on to this while it's slipping away...*
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi..
Znate šta. KATARINA. Znaš šta.
općenitno. ne znate probably. Ali možete naslutiti. Polako gubim volju za tipkanjem.
Jer, toliko misli bih voljela izreć, toliko da se na tren sve nahrupi kao da oce van, ali se odbije i jednostavno nestane.
I ne znam o čemu da tipkam.
Da budem egocentrik pa o sebi, ili o ljudima i svijetu općenitno.
MIslim samo o sebi. Mrzim samo sebe. Za ostale me briga.
pokvareno sam đubre. Mrzim se što se mijenjam. Ali svaki put na gore.
Pokušam učinit nešto dobro, a ispradne loše.. toliko da mi suze na oči potjera.
Mrzim se što odrastam, što nisam ostala onako veselo djetence koje je imalo cilj.
Čak sam kao mala, koja još nije znala što to znači živjeti, imala neki cilj.
I trudila bi se da to postignem. Smijala bih se toliko da bi sva ta bol nestala.
Tad sam lakse i podnosila bol. Okolinu. Nisam znala što ta bol zapravo znači. Nisam bila svijesna ničega.
Voljela bih da je sve još uvijek tako. Da se smijem do plača. Da se ne zamaram ničime. Da nitko ne vrši ptirisak na mene. A sada jedino što je, jest da plačem dok mi zraka ne ponstane.
I bojim se svega oko see. Bojim se da ne puknem. Bojim se svog tog pritiska. Toliko da sam naučila samo bježat od svega. Toliko da sam otjerala sve oko sebe.
Nikad se nisam osječala manje odsječenom od svijeta nego sada.
Ne osječam da ikamo pripadam. Kao da od svega iskačem.
Zašto da glumim da je sve u redu kad nije. Da li je to zato što ni sama ne vidim gdje je problem.
Ili vidim a bojim se samoj sebi priznati.
Mrzim kada me netko tjera na nešto. Sama riječ TJERA ukazuje na na to da to nešto ne želim.
Mrzim kada se vrši pritisak na mene. Mrzim kada me se savjetuje bez da sama na neki nacin to ne trazim.
Puna sa mrznje. Mrznje prema svijetu. Mrznje sto na tastaturi nisu zamjenjena slova z I ž. Toliko da mi je tesko napisat cak i š i č. Odskacu od ostatka ekipe na tastaturi, i ne obracam paznju na njih uopce, tesko mi je dosegnut do njih.
Ja sam tlovo Ž. Često stisnu na enter prije nego li dovrše riječ, pa zato valj Z pišu.
Prolupala sam.
Eto ti post kato. Ne gnjavi me sljedecih pola godine.
Nije lako kada moraš
Nije lako kada znaš
Nije lako biti sam
Kada si neobičan
Nije lako pogledaj me
Nije lako, muka mi je
Nije lako, učini to polako
Nije lako živjeti tako
Nije lako kada moraš
I vidiš sebe kako hodaš
Nije lako biti sam
Kada si neobičan
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
Ljudski život.
Utvara jadni čovjek, čim se rodi
Životu, gdje ga samo bijeda čeka.
Na plač oči, ne vidi sunca daleka,
I već ga stega čvrstih spona zgodi.
Kada poraste, i mlijeko mu već ne godi,
Bolna pod bičem čuje mu se dreka,
A kada stignu ozbiljna ljeta neka,
Iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi.
Koliko još mu truda i boli digne
Gorčinu u srcu, dok ga život gorak
Ne zgrbi, te se skršen o štap prigne,
Pod kamen teški konačno legne stvorak.
Uzdahnuv velim, videć što sve nas stigne:
Od zipke pa do groba samo je korak.
[Giambattista Marino].
Vjerojatno ste već prije negdje pročitali ili čuli ovo. ne znam.
Al meni se jako dopalo. < 33.
ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^
